PISANI DOKAZI KOJI GOVORE KAKVE BORBE JE MAGLAJ VODIO 1878. GODINE, NIKADA NIJE BIO POŠTEĐEN NI PRIRODNIH NI ZLIH NAMJERA NEPRIJATELJA, KOLIKO GOD PADAO UVIJEK JE JAČI USTAJAO

Bitka kod Maglaja 1878. godine – prvi poraz okupacionih austrougarskih trupa. “U Maglaju je poprve tekla krv austro – ugarskih vojnika, tu se poprve pokazalo, da mirna okupacija u koju se čvrsto vjerovalo mora ustupiti mjesto krvavom osvajanju”.

Prema izvještaju austrougarske komande “Maglaj je bio mjesto na desnoj obali rijeke Bosne, imao je 250 skoro u cjelini drvenih kuća, koje leže raspršene djelomično po dnu doline, a djelomično po brežuljcima; jedan stari utvrđeni zamak i veliku džamiju. Na lijevoj obali rijeke, duž koje vodi cesta od Doboja do Žepča, nalazi se samo jedan han i tri kuće koje spadaju uz Maglaj(…)” Za zauzimanje Maglaja bio je određen 5. eskadron husarske regimente i 21. lovački bataljon. Pri dolasku u Maglaj eskadron je bez ikakvog otpora ušao u grad i postavio svoj logor južno od spomenutog hana. Nakon prespavane noći u jutarnjim satima 3. avgusta 1878. godine eskadron austrougarskih konjanika se uputila u pravcu Žepča jer su dobijene informacije da se veća grupa od blizu 3 000 pripadnika bosanske narodne vojske stacionirala pred Žepčem u cilju pružanja otpora. Austrougari su upali u zasjedu kod Velje planine i sela Liješnica prilikom čega su izgubili tri čovjeka, poslije čega je naređeno povlačenje prema Maglaju. Kada su izlazili iz Liječnice do grupe vojnika je došao jedan austrougarski konjanik sa viješću da će grupa bili izložena snažnoj paljbi iz samog Maglaja. Krećući se opreznim korakom eskadron konjanika je stigao do dijela Maglaja koji se nalazio na lijevoj obali rijeke Bosne. Prednji kraj eskadrona bio je još samo oko pedesetak koraka udaljen od hana, kada je s desne obale Bosne otvorena strašna brza paljba. Konjanik za konjanikom je padao, što je prouzrokovalo blokadu i paniku među austrougarskom vojskom koja je bila izložena žestokoj paljbi Maglajlija. Među ranjenim je bio i komandant eskadrona kapetan Milinković, koji je izgubio svoga konja. Jedan dio eskadrona se pokušao spasiti preko polja lijeve obale rijeke Bosne ali je pretrpio znatne gubitke. Ostaci eskadrona su se uspjeli probiti prema Usori. Od 142 austrougarskih konjanika uspjelo se vratiti samo 56 gdje ih je dočekao 18. puk. Pored zaplijenjenog naoružanja Maglajlije su zarobile i 20 000 zlatnika. Sutradan su ostaci preživjelih konjanika, njih 67, uspjeli doći do Usore. U generalštabnoj knjizi 7. regimente je ostalo zapisano da su gubici eskadrona iznosili: jedan oficir, 36 vojnika i četiri nestala čovjeka.

Već narednog dana, 4. avgusta, kolona austrougarske vojske se ponovo uputila u pravcu Maglaja. Zbog izrazito jake kiše kolona je naišla na prirodne prepreke što je znatno usporilo kretanje. U popodnevnim satima prethodnica je stigla na oko pet kilometara od mjesta Kosova, kada je na uzvisinama otkrivena grupa naoružanih ljudi koja je zauzela rub šume te otvorila snažnu vatru na austrougare. Ipak, ovaj put je austrougarima podršku pružila brdska artiljerija.. Ubrzo su u napad krenule i austrougarske snage na desnoj obali rijeke Bosne napredujući prema mjestima Trbuk, Paklenica i Osojnica. Potpukovnik Rizeti je naredio 17. i 20. četi da podrži otpor koji se rasplamsao na lijevoj obali. Oko predvečernim satima 17. četa je stupila u okršaj tako što je osula paljbu po boku te je neprekidnim napredovanjem stigla iza leđa bosanskim pobunjenicima. Nasuprot njih 20. četa je napala jednu grupu bosanskih pobunjenika koja se utvrdila južno od Trbuka i nakon kraće borbe je prinudila na povlačenje. U ovim borbama austrougari su imali trojicu mrtvih i 11 ranjenih ljudi.

Nakon povlačenja Maglajlija austrougari su nastavili napredovanje prema mjestu Moševac gdje je postavljen logor. Da bi spriječili novo grupisanje pobunjenika u Maglaju glavna kolona austrougarske vojske se ubrzano uputila prema Maglaju. Ipak, već iz prvih mjesnih kuća na lijevoj obali rijeke Bosne ih je dočekala snažna puščana paljba. Neposredno prije Maglaja se nalazio jedan brežuljak kojeg su austrougari zaposjeli i odatle pružili otpor. Istovremeno je austrougarska artiljerija gađala odbrambene linije Maglajlija. Među prvima se na udaru našao han koji je austrougare samo dva dana ranije skupo koštao. Prvo naređenje je bilo da se zauzme grupa kuća na lijevoj obali, dok je artiljerija gađala sam grad. Pripadnici 10. i 12. čete austrougarske vojske su prvi prodrli u naselje poslije čega je došlo do vatrenog okršaja. Maglajlije su na juriš krenule prema neprijatelju: “Kao pravi fanatični muslimani izabrali su drugu mogućnosti – poginuti: zazivajući glasno Allahovo ime, bijesno navaljujući u velikim grupama na most”. U međuvremenu kolona austrougarske vojske pod komandom pukovnika Kinarta je napala Maglajlije sa boka i leđa. Istovremeno je čelo kolone preko obale prodrlo u Maglaj. Žestok napad rezultirao je zauzimanjem centra oko džamije Kuršumlije i maglajske tvrđave. Nakon što je tvrđava zauzeta komandant 13. čete, kapetan Lebic, naredio je da se postavi austrougarska zastava na tvrđavu. Dnevničar cijelog pohoda je putem signala javio da je Maglaj osvojen i da ga je njegovo stanovništvo skoro u potpunosti napustilo. Austrougari navode da su u “osvetničkoj Bici za Maglaj, poslije teškog poraza od 3. avgusta likvidirali nekoliko stotina pobunjenika”, dok austrougarski gubici iznose svega 3 poginula vojnika i 14 ranjenih.