Obilježavanje dana Maglajske brigade

Danas obilježavamo dan formiranja Maglajske brigade.

U čast današnjem danu N.A. je izdao knjigu pod nazivom Ratnici iz nužde-svjedok istine. Namjera knjige je da se podsjeti u kakvim uslovima se to sve desavalo. Savjet, svako od nas bi trebao da ima ovu knjigu i da ne dozvolimo da se historija zaboravi, sve zaboravljeno se brzo vrati.

Isječak iz knjige- DEŠAVANJA NA LINIJI ODBRANE MAGLAJA NA LOKACIJI – CESTA ZA GRAČIN BRIJEG NEDALEKO OD BRDA ZVANOG BORIK 05.11.1992.Glavni pravac na cesti su držali momci iz maglajske jedinice PDV i uspješno su odolijevali svim napadima neprijatelja. Pored njih lijevo su bili momci iz Kosove, također izvanredna jedinica, pa je ovaj pravac tada bio vrlo dobro obezbijeđen. Čitav taj dan, kao i prethodnih nekoliko, neprijatelji su napadali i pokušavali prodrijeti starim putem iz Hedrovača, na kojem sam ih ja čekao. Tenk se kretao i napadao i glavnom cestom, ali su ga oni zaustavljali pa je tada obavezno kad se povuče iza krivine pucao po Liješnici i magistralnom putu koji vodi za Zenicu.Jedan borac je krenuo iz rova sa desne strane ceste da pređe preko u rovove u šumarku sa lijeve strane ceste, pa je tom prilikom bio ranjen. Pogođen je u nogu iznad koljena, najvjerovatnije rafalom mitraljeza osamdeset četvorke, koji je neprestano ispred sebe sijao smrt. Ostao je ležati na mjestu gdje su ga pogodili.Njegov saborac, a inače mladić, sportista, rukometaš, tu cestu je mogao preskočiti na dva koraka i odmah je pritrčao da mu pomogne, pa je i on ranjen jer dušmanska pucnjava nikako nije prestajala. Dobio je metak u svoje mlado, tek sazrelo tijelo, koje samo što je izraslo iz djeteta u mladića.Nije bio pogođen u sportske noge pa je nastavio pomagati. Kada je vidio da ne može sam iznijeti svog ranjenog saborca ,pretrčao je do rovova lijevo od njih i počeo tražiti pomoć od svojih prijatelja koji nisu mogli vidjeti šta se tamo dešava.Zvao je glasno, uzbuđeno, tražio pomoć. Kad su borci sa lijeve strane čuli šta se događa na cesti,da treba spašavati ranjenog druga , potrčali su pomoći a neprijateljski mitraljez je i dalje neprestano pucao. Grane od polomljenog drveća su padale po putu,meci su zviždali na sve strane,ali se ranjenik morao izvući. Kako je koji od njih ustajao iz rova, koji im je bio kakva- takva zaštita i potrčao pomoći dobijao je metak. Pogodak u nogu odmah lomi kost,prekida arteriju, noga se okreće u neprirodan položaj,nastaje neizdrživ bol, krv šiklja i natapa odjeću i zemlju na kojoj branilac Bosne leži a ranjenik ostaje ukopan na mjestu gdje je pogođen. Njegova dalja sudbina je u rukama njegovih saboraca. Sad treba i njega izvlaćiti i spašavati. Neće ostati niko, prijatelji su, jedan za drugog će dati svoj život.Saborac rukometaš, koji je prvi vidio ranjenog druga da leži pogođen kraj ceste, trčeći da pomogne dobio je metak. Nakon što je uspio pozvati pomoć ponovo se onako pogođen vraća da pomogne izvući svog prijatelja. Pucnjava se pojačava.Ranjenici su ponovo pogađani,meci su prolazili kroz već pogođeno tijelo.Dok su tako i dalje pretrčavali, iznosili jedni druge,neprijateljski mitraljezac je sa udaljenosti od pedesetak metara i dalje ispred sebe sijao smrt.Gađao je i pogađao maglajsku mladost, sinove našeg grada, sportiste, studente, mladiće koji se još nisu ni poženili. Sve svoje planove i nadanja lijepe budućnosti su odjednom prekinuli i postali bedemi, stubovi koji su branili svoju kuću, svoj grad,svoju domovinu…Krv je natapala bosansku zemlju.Majke kod kuća, u podrumima, slušale su detonacije na linijama, rafale, strepile i molile za svoju djecu, čekale da im se sinovi vrate sa linije, da ih na vratima zagrle, poljube, počaste sa čajem, sa ručkom, toplom posteljom. Ne znaju da večeras neće doći, kreveti će ostati prazni a majke ko majke suzama će natapati jastuke na kojima je trebala biti i snove sniti glava njenog sina.Pritrčali su svi momci, prijatelji, saborci iz jedinice koji su bili u drugim rovovima, došli su i Kosovljani koji su držali položaje pored njih. Tu se zadesio i komandir radnog voda, naš komšija iz mahale, koji je nesebično priskočio u pomoć i pod kišom metaka uspjeli su izvući sve ranjenike u zaklon. Odatle ih je na nosilima trebalo transportovati na Morušu, preko njiva, potoka, po novembarskom blatu, pod dejstvom minobacačkih granata koje su zasipale pristupne puteve svim našim položajima. Krv je kapala sa nosila. Jedan po jedan su donešeni do sanitetskog vozila, peterica, šesterica, ranili su i jednog hrabrog mladića iz Kosove koji im je pomagao. Dovezeni su u maglajski Dom zdravlja gdje im je pružena prva medicinska pomoć, a odatle su vozilima hitne pomoći, čiji su vozači morali voziti bez svjetala, krivudati i bježati od granata a pod pratnjom medicinskih sestara koje su nesebično u vozilu pružale pomoć, pokušavale ih održavati u životu sa opremom koju su imale da što manje iskrvare predavale u ruke osoblju zeničke bolnice. Medicinari, vozači vozila hitne pomoći su i danas uspjeli,uradili su svoj časni zadatak, dovezli su ih do bolnice gdje su operisani i spašeni. Na žalost jedan od njih nije uspio preživjeti. U svom mladom tijelu je imao nekoliko metaka,nije izdržao, podlegao je na putu ka zeničkoj bolnici. Pogled mu se umirio, sportsko srce mladog rukometaša prestalo je kucati, život mu se ugasio, prestao, nestao je kao što pahuljica snijega kada pada. Najprije leti, jasno je vidimo i dok za tren oka pogledaš na drugu stranu, ona nestane na zimskom suncu. Nema je više nikad, istopila se, zemlja je popila. Život je dao za svoj grad. Još jedan bosanski ljiljan pade za svoju domovinu……..